Vijenac kao azil

Matica hrvatska za moju je generaciju značila nešto poput alternativne države. Njezin naziv, njezino trajanje, njezin sustav krvožilnih ogranaka, sve do kapilarnih – struktura od koje je, kako sam davno u Vijencu napisala, razgranatija jedino Crkva katolička – ukazivali su nam se kao neka vrsta azila. Kad je 1993. pokrenut novi kurs Vijenca, doživjeli smo to kao otvorena vrata mnogoglasju, kao potvrdu uvažavanja kulture, umjetnosti, znanosti u našem budućem društvenom životu. Legitimno je da svatko zaposjeda svoju krčevinu i branjevinu u povijesti, pa i ja s neskrivenim zadovoljstvom opet bilježim da sam krstila taj obnovljeni Matičin časopis. Nije to bio nikakav automatizam. U Matičinoj prostoriji u kojoj je sve vrvjelo od entuzijastičnih osnivača i budućih urednika i suradnika, prijedloga za naziv Matičina glasila bilo je mnogo i raznovrsnih. Veselim se što mi je pala na pamet najjednostavnija ideja. Vratiti staro ime, suočiti ga s novim sadržajima, odmjeriti bivše i sadašnje. Predložila sam to ime gotovo sa strahom da će biti shvaćeno kao anakronizam: takva su naime u nas uvijek moderna vremena. Ali je ime smjesta podržao Slobodan Prosperov Novak, a nakon toga nije bilo teško da bude prihvaćeno.

Sjećajući se duge suradnje s Vijencem, dakako da sam se najprije prisjetila kolumne koju sam pisala nekoliko godina, a zvala se Za dvije marke kila. Iz tekstova u toj kolumni sastavljena je knjiga Ptica mojega jezika, izašla u Matičinoj biblioteci Vijenac 2007. Suradnju s Vijencem prekinula sam u vrijeme kad je, po mom sudu, pojeftinila uređivačka politika. Nije to toliko dugo potrajalo da Vijenac ne bi, za one koji ne žele živjeti od maloprodaje provokacija, nastavio izlaziti kao otvoren, ozbiljan i motivirajući medij.

Sjećajući se kolumne Za dvije marke kila, sjećala sam se vremena u kojemu se oblikovalo naše današnje društvo, vremena u kojemu smo u tome pokušali sudjelovati. Pa smo pisali o odnosima s Europom, o gordostima i predrasudama identiteta, o vjerama i pronevjerama povijesti, o značenju i sudbini prostora, o funkciji Crkve, o groteskama politike… i kad se pogledaju teme i ishodi razmatranih zbivanja, doživljava se, tko bi rekao, vraćanje istog. Možda se, što se mene tiče, preusmjerila samo želja za sudjelovanjem. „Nad svim vrhuncima je mir“ – ali teško je do toga doći preko reda.

Vijenac stoga opet predstavlja neku vrstu azila. To možda nije azil kakav je nekad bila Matica. Tada je riječ bila o ozbiljno shvaćenoj državi. Mladim generacijama alternativna država danas nažalost nije metafora. Preostaju druga dva člana društvene i egzistencijalne trijade: režim i domovina. ­Vijenac pruža mogućnost sudjelovanja u uspostavi alternativnog režima u kojemu su kultura, umjetnost, znanost doista važne. A Matica, mimo svih naših prolaznih trajanja, kao projekt pripada onomu što se naziva i jest domovina.